Napokon je stigao i taj dan. Nevjerojatno, ali prošla je već puna godina dana. Sam protok vremena je naime vrlo interesantna stvar, čini mi se kao da smo još jučer rušili zidove kako bi proširili jedno krilo restorana, da smo još jučer skvotirali taj prostor kako bi omogućili stanovnicima našeg malog grada ukusnu vegetarijansku hranu. Kad ono već je cijela godina radnog staža iza nas i sad već poprilično veliki prostor restorana koji obuhvaća oko desetak stolova. Impresivno zar ne ?

Cijeli tjedan smo se pripremali na ovaj veliki događaj, uključili smo desetak bhakta iz zajednice da nekako asistiraju kad god ulove vremena, a posebno je intenzivno bilo dan prije samog događaja. Sve do kasno u noć prijatelji su marljivo polirali svaki kutak našeg malog prostora, tako da je sljedećeg jutra sve izgledalo kao tek otpakirani poklon, sjaj se rastirao na sve strane.

Rano ujutro nekolicina bhakta je krenula sa intenzivnom službom pripremanja preparacija, od kojih se posebna pozornost posvetila slatkišima, jer kako i svi slavljenici najviše dočekuju goste sa slatkim, tako je i naš mali restoran zaživio u sličnome raspoloženju. Nekoliko desetaka preparacija je paralelno počelo nicati na kuhinjskim stolovima.

Mnogo smo ljudi pozvali da dođu i prisustvuju na ovome posebnome događaju, tako da smo očekivali popriličan broj uzvanika, ali opet s obzirom da smo se sučeljavali sa i nama stranim profilom događaja, nismo zapravo bili uistinu sigurni koliku količinu hrane bi zapravo bilo optimalno da pripremimo za početak.

Kako su minute počele prolaziti svima je počelo biti jasno da se radi o nekoliko puta većem broju gostiju od očekivanog, te smo rapidno morali potražiti nove radne snage, jer sa kapacitetom kojeg smo posjedovali jednostavno je bilo evidentno da se ne možemo nositi. Sam Gospodin je doduše uvijek barem nekoliko koraka ispred nas, pa nam je milostivo točno u krizni čaj poslao dvojicu novih mladih posjetitelja. Zamislite si, tek su nekoliko puta prisustvovali programima, a već su se zajedno na samo vlastitu inicijativu odlučili nenajavljeno zaputiti prema karlovcu, i to vlakom. Nitko nije znao da dolaze, već su samo nikli tik ispred nas točno u najkritičniji čas. Ako to nije providnost, pitam se što jest.

U jednome trenutku nas je u kuhinji aktivno uključenih bilo oko 14. Skoro pa da nismo svi niti stali, koliko je samo narudžba dolazimo, jer ljudi su praktički stajali i čekali u redovima, te je rekord zasigurno oboren. Moja malenkost je doduše svu tu situaciju uglavnom gledala kroz špijunku od vratiju kuhinje, te je mogla uočiti samo presretna lica oduševljenih gostiju koji su vrlo sretni napuštali prostore nakon obroka, u ruci još držeći male poklone koje smo im pripremili. Svi su se toliko jako zahvaljivali, i u zraku se mogla osjetiti atmosfera jedne drugačije realnosti, jedne realnost tako nažalost netipične za moj mali sivi grad. Tako da možemo ustvrditi kako li je samo sretna osoba koja ima priliku okusiti hranu ponuđenu gospodinu, i te kako li i moj mali neuništivo sivi grad može oživjeti makar na jedan mali trenutak, a to mi je i više nego dovoljno da svi mi skupa dobijemo potrebnu stimulaciju kako bi nastavili sa započetim aktivnostima uvođenja nove renesanse građanima ovoga mjesta.

Tako da vrlo sretni zakoračujemo u sljedeću sezonu, te žurni iščekujemo i sljedeći naš rođendan !
Hvala puno svima koji su nam pomogli time što su nas posjetili, i nadamo se da smo se i mi njima barem malo odužili sa ukusnim obrocima koje smo sa njima podijelili!

Hvala Vam najljepša !

Galeriju slika ovog događaja možete pogledati ovdje.